logo_amca_1100.jpg

Index de l'article

ŽRNOVSKI TROJANSKI KONJ


Prošlo je, možda, dvadesetak, godina od napasti zvane kolektivizacija, kada je našim prvoborcima, članovima partije i skojevcima došla na pamet druga blistava ideja: INDUSTRIJALIZACIJA.

Još je prije onoga rata naš napredni susjed Pavuleto bio u Italiji kupio, za tadašnje vrijeme pravo tehničko čudo: motorni hidraulični tijesak za preradu maslina. Naravno da ga je narodna vlast odmah poslije rata riješila brige vlasništva nad tim pogonom, jer je on, naplaćujući preradu maslina, činio istočni grijeh socijalističke revolucije: izrabljivao je čovjeka po čovjeku.

Za nas sve u Postrani je to bio pravi mali industrijski pogon: dva velika okrugla kamena pokretana snagom diesel motora, vrteći se u krug mljela su masline. Samljevenu gustu kašu, asistenti smo ih zvali, su stavljali u kofe ispletene od konopa, pa jednu na drugu u tijesak pod pritisak hidraulične pumpe. Mi djeca smo se stalno motali po “presi” (objašnjenje: “presa” je Žrnovski izraz za ono što se u ostaloj Hrvatskoj zove “tijesak”) slušajući komentare naših starih i diveći se tom tehničkom čudu, a zapravo smo očekivali da će i nas netko ponuditi s priklama (u Dalmaciji : pršurate), koje su vrijedne domaćice donosile asistentima, a koje su tada a i danas za djecu prava poslastica, još ako u njima ima suhih groždjica.

U drugim selima se je masline “činilo” u torkulima, na starinski način. Ono što je u našoj “presi” činila mašinerija na električni pogon s hidraulikom, u torkulima su činili snažni mišići težaka, klesara i zidara. Iz naših se je maslina kroz tu mašineriju dobijalo nešto više ulja nego iz starinskih torkula, pa nije bila rijetkost da i susjedi iz drugih sela došli u nas u Postranu “činit” masline. Tako jednog dana čak iz daleke Lumbarde došao pokojni Kuje “učinit” jednu presu maslina. Kako se nije unaprijed prijavio niti rezervirao vrijeme za preradu, on, Butara i kamion su cijeli dan ostali u Postrani. Red ga je došao tek kasno pred večer.

“Kako ti se čoviče isplati doć iz Lumbarde, platit Butari kamion i izdangubit cili dan za učinit samo jednu presu maslina”, pitao ga je moj barba Antonj.
“Isplati mi se samo na vinu što bi mi ga popili da jih dan učinit u trokul u Lumbardu”, odgovori mu Kuje.

Lumbardjani, zna se, su imali “dobar guc” i govorilo se je da ga svaki težak popije po desetak litara na dan.

Kad je došla direktiva o industrijalizaciji naše su napredne snage stavile glave skupa i počele duboko misliti s čime bi naše malo selo moglo dati doprinos toj velikoj proleterskoj ideji.

“Izgradit ćemo modernu uljaru” palo je na pamet jednome od naših drugova.
“S čigovima soldima, ludonjo”, pitao je drugi.
“S onima što smo dobili od potresa”, reče prvi.

U onome prvome poslijeratnom potresu je Žrnovo, koje nije imalo nikakvih šteta, prijavilo razbijeni i urušeni krov na zadružnom domu, nadajući se da to nitko neće doći provjeriti. Tako se je i dogodilo: državnom činovniku se nije dolazilo na tako dalek put (a možda je i došao pa se je vratio doma s pršutom i s damižanom vina) i Žrnovo je dobilo ne malo solada za nadoknadu štete koje uopće nije bilo. Vidiš da je ona država ipak vodila brigu o malome narodu. Krov od našega zadružnog doma je izgorio i urušio se nakon tridesetak godina, ali o tome nećemo govoriti, jer izgleda da se je zapalio “sam od sebe”.

Uskoro je u Kampušu otvoreno veliko gradilište. Tebi, štovani čitatelju, ako nisi bio u Žrnovu treba objasniti da se naše selo sastoji od četiri zaseoka: Prvo Selo, Brdo, Kampuš i Postrana, se zovu. Kampuš je, po prilici, negdje u sredini, a svi stanovnici naših zaselaka se vole medjusobno kako pasi i maške.

U temelje velebne zgrade, u zidove i u betonsku ploču su potrošeni svi soldi od potresa i tu se je stalo. Opet su se napredne glave stavile skupa, jer je trebalo još namaknuti solada za kupiti modernu uljaru. A solada niotkud.

“Jo da nam je još jedan potres” na glas je razmišljao jedan od prvoboraca.
“Drugovi mi taj projekt moramo dovršit, ozbiljno će sekretar, inače će nas prozvat za promašenu investiciju, a možda i izbacit iz Partije. Nima druge nego presu iz Postrane prinit u Kampuš”.

Ta je genijalna ideja prihvaćena uz odobravanje nazočnog članstva mjesnog komiteta SK, kojemu je pao sa srca težak kamen odgovornosti za promašenu investiciju.
Bez obzira na konspiraciju koja je obavijala sve važne odluke mjesnog komiteta, vijest o nakani prenošenja naše prese iz Postrane u Kampuš, je vrlo brzo došla do ušiju naših vrijednih Postranjana i odjeknula kao još jedna akcija protiv naših legitimnih interesa: umjesto da činimo masline u našem susjedstvu, mi ćemo morat hodit u Kampuš. Ne dolazi u obzir!
Dida Antonj je ponovo govorio “uh” i brusio svoj kosor, a baba Kata je na večer za kominom govorila “ne-bilo-jin-dosta” i ostale slične teške riječi njenog rječnika.

Zaredala su uvjeravanja na zborovima birača, a skojevci su išli od kuće do kuće s uputama da svakako uvjere naše susjede da će s istim starim strojevim imati bolju uljaru nego što je ova postojeća. Većina naših Postranjana ih nije niti pustila u kuću na razgovor, a oni što su ih pustili su ih otpratili sa “nama je ova presa dobra i ne damo je iz mista”, uz još po koju opasku koja ovdje nije za spominjati.

Qui est en ligne?

Nous avons 59 invités et aucun membre en ligne

contact/adhésion

Recherche