logo_amca_1100.jpg

Index de l'article

ŽRNOVSKI TROJANSKI KONJ


Prošlo je, možda, dvadesetak, godina od napasti zvane kolektivizacija, kada je našim prvoborcima, članovima partije i skojevcima došla na pamet druga blistava ideja: INDUSTRIJALIZACIJA.

Još je prije onoga rata naš napredni susjed Pavuleto bio u Italiji kupio, za tadašnje vrijeme pravo tehničko čudo: motorni hidraulični tijesak za preradu maslina. Naravno da ga je narodna vlast odmah poslije rata riješila brige vlasništva nad tim pogonom, jer je on, naplaćujući preradu maslina, činio istočni grijeh socijalističke revolucije: izrabljivao je čovjeka po čovjeku.

Za nas sve u Postrani je to bio pravi mali industrijski pogon: dva velika okrugla kamena pokretana snagom diesel motora, vrteći se u krug mljela su masline. Samljevenu gustu kašu, asistenti smo ih zvali, su stavljali u kofe ispletene od konopa, pa jednu na drugu u tijesak pod pritisak hidraulične pumpe. Mi djeca smo se stalno motali po “presi” (objašnjenje: “presa” je Žrnovski izraz za ono što se u ostaloj Hrvatskoj zove “tijesak”) slušajući komentare naših starih i diveći se tom tehničkom čudu, a zapravo smo očekivali da će i nas netko ponuditi s priklama (u Dalmaciji : pršurate), koje su vrijedne domaćice donosile asistentima, a koje su tada a i danas za djecu prava poslastica, još ako u njima ima suhih groždjica.

U drugim selima se je masline “činilo” u torkulima, na starinski način. Ono što je u našoj “presi” činila mašinerija na električni pogon s hidraulikom, u torkulima su činili snažni mišići težaka, klesara i zidara. Iz naših se je maslina kroz tu mašineriju dobijalo nešto više ulja nego iz starinskih torkula, pa nije bila rijetkost da i susjedi iz drugih sela došli u nas u Postranu “činit” masline. Tako jednog dana čak iz daleke Lumbarde došao pokojni Kuje “učinit” jednu presu maslina. Kako se nije unaprijed prijavio niti rezervirao vrijeme za preradu, on, Butara i kamion su cijeli dan ostali u Postrani. Red ga je došao tek kasno pred večer.

“Kako ti se čoviče isplati doć iz Lumbarde, platit Butari kamion i izdangubit cili dan za učinit samo jednu presu maslina”, pitao ga je moj barba Antonj.
“Isplati mi se samo na vinu što bi mi ga popili da jih dan učinit u trokul u Lumbardu”, odgovori mu Kuje.

Lumbardjani, zna se, su imali “dobar guc” i govorilo se je da ga svaki težak popije po desetak litara na dan.

Kad je došla direktiva o industrijalizaciji naše su napredne snage stavile glave skupa i počele duboko misliti s čime bi naše malo selo moglo dati doprinos toj velikoj proleterskoj ideji.

“Izgradit ćemo modernu uljaru” palo je na pamet jednome od naših drugova.
“S čigovima soldima, ludonjo”, pitao je drugi.
“S onima što smo dobili od potresa”, reče prvi.

U onome prvome poslijeratnom potresu je Žrnovo, koje nije imalo nikakvih šteta, prijavilo razbijeni i urušeni krov na zadružnom domu, nadajući se da to nitko neće doći provjeriti. Tako se je i dogodilo: državnom činovniku se nije dolazilo na tako dalek put (a možda je i došao pa se je vratio doma s pršutom i s damižanom vina) i Žrnovo je dobilo ne malo solada za nadoknadu štete koje uopće nije bilo. Vidiš da je ona država ipak vodila brigu o malome narodu. Krov od našega zadružnog doma je izgorio i urušio se nakon tridesetak godina, ali o tome nećemo govoriti, jer izgleda da se je zapalio “sam od sebe”.

Uskoro je u Kampušu otvoreno veliko gradilište. Tebi, štovani čitatelju, ako nisi bio u Žrnovu treba objasniti da se naše selo sastoji od četiri zaseoka: Prvo Selo, Brdo, Kampuš i Postrana, se zovu. Kampuš je, po prilici, negdje u sredini, a svi stanovnici naših zaselaka se vole medjusobno kako pasi i maške.

U temelje velebne zgrade, u zidove i u betonsku ploču su potrošeni svi soldi od potresa i tu se je stalo. Opet su se napredne glave stavile skupa, jer je trebalo još namaknuti solada za kupiti modernu uljaru. A solada niotkud.

“Jo da nam je još jedan potres” na glas je razmišljao jedan od prvoboraca.
“Drugovi mi taj projekt moramo dovršit, ozbiljno će sekretar, inače će nas prozvat za promašenu investiciju, a možda i izbacit iz Partije. Nima druge nego presu iz Postrane prinit u Kampuš”.

Ta je genijalna ideja prihvaćena uz odobravanje nazočnog članstva mjesnog komiteta SK, kojemu je pao sa srca težak kamen odgovornosti za promašenu investiciju.
Bez obzira na konspiraciju koja je obavijala sve važne odluke mjesnog komiteta, vijest o nakani prenošenja naše prese iz Postrane u Kampuš, je vrlo brzo došla do ušiju naših vrijednih Postranjana i odjeknula kao još jedna akcija protiv naših legitimnih interesa: umjesto da činimo masline u našem susjedstvu, mi ćemo morat hodit u Kampuš. Ne dolazi u obzir!
Dida Antonj je ponovo govorio “uh” i brusio svoj kosor, a baba Kata je na večer za kominom govorila “ne-bilo-jin-dosta” i ostale slične teške riječi njenog rječnika.

Zaredala su uvjeravanja na zborovima birača, a skojevci su išli od kuće do kuće s uputama da svakako uvjere naše susjede da će s istim starim strojevim imati bolju uljaru nego što je ova postojeća. Većina naših Postranjana ih nije niti pustila u kuću na razgovor, a oni što su ih pustili su ih otpratili sa “nama je ova presa dobra i ne damo je iz mista”, uz još po koju opasku koja ovdje nije za spominjati.


Možda tebi današnji čitatelju sve ovo izgleda nestvarno, ali u ono vrijeme je direktiva bila direktiva i s njom nije bilo za se šaliti. Uskoro je netko vidio da ispred naše prese stoji kamion kojega je vozio pokojni Djuro Pendo iz Konavala, kojega smo svi mi zvali Djuro Mjesa, jer on za poštapalicu u govoru nije imao “Mise-mi”, nego “Mjese-mi”. U kamion su se počeli ukrcavati dijelovi naše prese. Nije prošlo pet minuta a cijela Postrana je, osim onih koji su radili u brodogradilištu i u zanatskomu, bila ispred prese. Babe i tete sa štapovima, a dide i barbe s kosorima. Djuro je brzo vidio da je vrag odnio šalu i otišao s kamionom u Kampuš izvijestiti šefa Brškala o otporu Postranjana. Šef Brškalo je odmah otišao u općinski komitet u Korčulu i zajedno sa sekretarom u općinu. Primio ih je Trenta, tadašnji predsjednik općine Korčula, koji se je inače zvao Franulović, a Trenta mu je bio revolucionarni konspirativni nadimak.

Naši su dide organizirali općenarodnu obranu i samozaštitu i njih desetak, pomognuti s desetak baba, je stalo bez prestanka dežurati na malom betonskom prilazu ispred ulaza u presu. Svaki je donio svoju katrigu iz doma i sjedio na njoj od ranoga jutra do na večer. Hrana im se je donosila iz kuća, na kosore se je pljuvalo i brusilo ih na licu mjesta. Neki su imali i po dva, za svaki slučaj. Nije falilo niti cigareta, nažigalo se je jednu na drugu, čak je i pokojna baba Stofa koja nikada u životu nije pušila, zapalila dvije-tri u znak solidarnosti s muškima.

Na tajnom sastanku odbora za odbranu naše prese se je odlučilo uputiti delegaciju u Beograd. Ravno u Maršala! Protestirat i tražit pravdu, nego što! U mjestu se je sastavilo pismo kojega će naši ponijeti sa sobom (kopija je iza ovog teksta). Delegaciju su činili dida Antonj i susjed Jerko Raškić. Skupili su se soldi i njih dvojica su pošli brodom u Split pa željeznicom do Beograda. Dok su oni bili na putu direktiva je bila danonoćno dežurstvo ispred prese. U Beogradu je našu delegaciju primio neki činovnik koji, naravno, ništa nije razumio što su mu naši govorili, ali je obećao da će “da vidi što može da se napravi”.

Beograd i država su izgleda imali važnijega posla, pa se je naša delegacija vratila uvjerena da osim samih Postranjana, nitko drugi neće stati u odbranu naše prese.

kuca nase prese

 Jedno jutro, evo opet Djura Mjese s kamionom ispred ulaza u presu. Na kamionu je bio oveći zatvoreni sanduk, kojega je on s još tri radnika skinuo i unio u presu. Zatvorio je vrata i stao ispred kamiona razgovarati s ljudima. Nije Djuro Mjesa bio loš čovjek, ali je bio zaposlen, doma žena i dvoje djece, a direktiva je direktiva, pa je i on nastojao uvjeriti naše težake da im je bolje ne imati nego imati presu blizu kuće. Oni mu zborno odgovoriše neka ide u Konavle držat pridike.

 

 Dok su tako trajali, relativno mirni razgovori za i protiv, netko je kroz prozorčić desno od vrata, ugledo mladoga Dupeta (kad čitaš, produlji malo ono u), koji je iz onog sanduka u kojemu su ga unijeli unutra, kao iz pravog Trojanskog konja, izašao s velikim metalnim odvijačem. Upravo je bio počeo odvijati velike vijke s kojima su bili pričvršćeni vitalni dijelovi tijeska od naše prese. Konsternacija nije potrajala niti sekundu, a onda je naš narod kroz zatvorena vrata uletio u presu. Dupe je imao 25 godina, hitre noge i taman toliko vremena da skoči na vrh od jednog tiska gdje ga gnjevne ruke (i kosori) nisu mogli dohvatiti. Djuro Mjesa je vidio da je vrag odnio šalu, uletio je i on u presu i počeo miriti narod, kuneći se “Mjese mu” da oni više tu neće doći samo da Dupeta puste cijeloga vani.

 

Naš narod je ipak bio miroljubiv i pustio je Dupeta da izadje van, ukrca se u kamion i vrati se doma živ i zdrav.

Kuća nase prese. Kroz vrata (desno) su unijeli Dupeta u sanduku,

dok su dide i babe sjedili ispred kuće

tisak
Na jedan od ovih tisaka se je popeo Dupe da ga ne dohvate gnjevni Postranjani i njihovi kosori.  

No tu priča nije bila završena. Nakon tjedan dana je iz Korčule, s dva-tri auta, stigla delegacija na čelu s predsjednikom općine, komiteta, sindikata, AFŽ, omladine, Brškalo i nekoliko naših mjesnih aktivista i vidjenijih članova partije i SKOJ-a. Postranjani su, kao i obično sjedili ispred prese.

“Koji su ti” pitao je moj dida Antonj predsjednika općine. “Ja san Trenta”, odgovori mu on, držeći da će sam spomen njegovog imena čuvenog revolucionara izazvati strahopoštovanje. “Ako si ti Trenta, mi smo ovde Kvaranta”, odbrusi mu dida, koji je bio još i za glavu viši od njega. “Boje van se je skupit i poć doma da ovde danas ne bude ranjenih a moguće i mrtvih”.


Narodna vlast nije odustajala, pa se je u jednom trenutku predsjednik odlučio obratiti svom narodu. Dva jača skojevca su mu pomogla uspeti se na bačvu od benzine i taman kad je on izgovorio: “Drugovi i drugarice” čuo se je najprije slabašan glas babe Stofe “Život damo, presu ne damo!”.
Kao jeka se je parola ponavljala, mahalo se je štapovima i kosorima, a predsjednik ostao bez riječi i bez teksta, pa mu nije ostalo nego se spustiti na zemlju.
Baba Stofa je plagirala onu čuvenu državnu “Život damo Trst ne damo” što se je vikalo po našim gradovima i selima ranih pedesetih godina. Znamo da je u aferi oko Trsta naš država ostala kratkih rukava, što se je kasnije pokazalo dobrim, jer da je Trst ostao naš, gdje bi radni narod odlazio po šuškavce, najlon košulje, najlon čarape, traperice, lutke s očima koje su treptale a stavljale su se na kredence i na postelje? To je bilo dobro takodjer i za sam Trst čija je trgovina procvjetala i činila od Ponte Rossa najveću slavensku robnu kuću. Trst je time zaista postao naš desetak godina kasnije.

Samouvjerenost predsjednika općine i članova delegacije je u tom trenutku značajno pala i bilo je jasno da njihova nazočnost i demokratsko uvjeravanje neće riješiti problem koji se je nalazio pred njima. Delegacija narodne vlasti je vidjela da njen narod nema sluha za njezine argumente o industrijalizaciji i skupno se je povukla na cestu Pod Kovač, odakle su s pristojne udaljenosti gledali što će se dalje dogoditi. Nije mi poznato što su medju sobom govorili o našem narodu i njegovu otporu svekolikom napretku našega sela.
Prvi i jedini pokušaj parlamentarnog dijaloga izmedju delegacije i okupljenih mještana je završio i prije nego što je počeo, jer su naši dide jasno dali do znanja da su kosori naoštreni i da se tu nema o čemu razgovarati. Drugih pokušaja nije bilo.

Za razliku od drzave baba Stofa je jedno sa jos dvadesetak baba i dida pobijedila vlast. Moji Postranjani su bili jači od države!

Naša stara presa je, štovani čitatelju, i dan danas na svome mjestu. Ako te put donese na Korčulu podji u Žrnovo, pa u Postranu vidjeti to staro postrojenje koje je i dalje nekoliko godina “činilo” naše masline sve do nedavno kada su naprednija sela (opet Blato!) kupila moderne uljare koje pročišćavaju, separiraju, odstranjuju masne kiseline i što ti ga ja znam u procesu pravljenja najboljega ulja na svijetu.

Članovi mjesnog komiteta SK su imali opravdanje za svoju promašenu investiciju: narod se nije složio s njihovom naprednom idejom, pa ih viši krugovi nisu zvali na odgovornost i oni su nastavili raditi na dobrobit našeg malog sela. A u velebnoj betonskoj zgradi u Kampušu danas vridna dva brata Mištre rabotaju na kamenu i činu grebe, parastade, pragove, zubiće i konale za potrebe našeg sela pa i šire.

Ante I. Curać
13 ožujka 2004

Qui est en ligne?

Nous avons 78 invités et aucun membre en ligne

contact/adhésion

Recherche