logo_amca_1100.jpg

Index de l'article

Možda tebi današnji čitatelju sve ovo izgleda nestvarno, ali u ono vrijeme je direktiva bila direktiva i s njom nije bilo za se šaliti. Uskoro je netko vidio da ispred naše prese stoji kamion kojega je vozio pokojni Djuro Pendo iz Konavala, kojega smo svi mi zvali Djuro Mjesa, jer on za poštapalicu u govoru nije imao “Mise-mi”, nego “Mjese-mi”. U kamion su se počeli ukrcavati dijelovi naše prese. Nije prošlo pet minuta a cijela Postrana je, osim onih koji su radili u brodogradilištu i u zanatskomu, bila ispred prese. Babe i tete sa štapovima, a dide i barbe s kosorima. Djuro je brzo vidio da je vrag odnio šalu i otišao s kamionom u Kampuš izvijestiti šefa Brškala o otporu Postranjana. Šef Brškalo je odmah otišao u općinski komitet u Korčulu i zajedno sa sekretarom u općinu. Primio ih je Trenta, tadašnji predsjednik općine Korčula, koji se je inače zvao Franulović, a Trenta mu je bio revolucionarni konspirativni nadimak.

Naši su dide organizirali općenarodnu obranu i samozaštitu i njih desetak, pomognuti s desetak baba, je stalo bez prestanka dežurati na malom betonskom prilazu ispred ulaza u presu. Svaki je donio svoju katrigu iz doma i sjedio na njoj od ranoga jutra do na večer. Hrana im se je donosila iz kuća, na kosore se je pljuvalo i brusilo ih na licu mjesta. Neki su imali i po dva, za svaki slučaj. Nije falilo niti cigareta, nažigalo se je jednu na drugu, čak je i pokojna baba Stofa koja nikada u životu nije pušila, zapalila dvije-tri u znak solidarnosti s muškima.

Na tajnom sastanku odbora za odbranu naše prese se je odlučilo uputiti delegaciju u Beograd. Ravno u Maršala! Protestirat i tražit pravdu, nego što! U mjestu se je sastavilo pismo kojega će naši ponijeti sa sobom (kopija je iza ovog teksta). Delegaciju su činili dida Antonj i susjed Jerko Raškić. Skupili su se soldi i njih dvojica su pošli brodom u Split pa željeznicom do Beograda. Dok su oni bili na putu direktiva je bila danonoćno dežurstvo ispred prese. U Beogradu je našu delegaciju primio neki činovnik koji, naravno, ništa nije razumio što su mu naši govorili, ali je obećao da će “da vidi što može da se napravi”.

Beograd i država su izgleda imali važnijega posla, pa se je naša delegacija vratila uvjerena da osim samih Postranjana, nitko drugi neće stati u odbranu naše prese.

kuca nase prese

 Jedno jutro, evo opet Djura Mjese s kamionom ispred ulaza u presu. Na kamionu je bio oveći zatvoreni sanduk, kojega je on s još tri radnika skinuo i unio u presu. Zatvorio je vrata i stao ispred kamiona razgovarati s ljudima. Nije Djuro Mjesa bio loš čovjek, ali je bio zaposlen, doma žena i dvoje djece, a direktiva je direktiva, pa je i on nastojao uvjeriti naše težake da im je bolje ne imati nego imati presu blizu kuće. Oni mu zborno odgovoriše neka ide u Konavle držat pridike.

 

 Dok su tako trajali, relativno mirni razgovori za i protiv, netko je kroz prozorčić desno od vrata, ugledo mladoga Dupeta (kad čitaš, produlji malo ono u), koji je iz onog sanduka u kojemu su ga unijeli unutra, kao iz pravog Trojanskog konja, izašao s velikim metalnim odvijačem. Upravo je bio počeo odvijati velike vijke s kojima su bili pričvršćeni vitalni dijelovi tijeska od naše prese. Konsternacija nije potrajala niti sekundu, a onda je naš narod kroz zatvorena vrata uletio u presu. Dupe je imao 25 godina, hitre noge i taman toliko vremena da skoči na vrh od jednog tiska gdje ga gnjevne ruke (i kosori) nisu mogli dohvatiti. Djuro Mjesa je vidio da je vrag odnio šalu, uletio je i on u presu i počeo miriti narod, kuneći se “Mjese mu” da oni više tu neće doći samo da Dupeta puste cijeloga vani.

 

Naš narod je ipak bio miroljubiv i pustio je Dupeta da izadje van, ukrca se u kamion i vrati se doma živ i zdrav.

Kuća nase prese. Kroz vrata (desno) su unijeli Dupeta u sanduku,

dok su dide i babe sjedili ispred kuće

tisak
Na jedan od ovih tisaka se je popeo Dupe da ga ne dohvate gnjevni Postranjani i njihovi kosori.  

No tu priča nije bila završena. Nakon tjedan dana je iz Korčule, s dva-tri auta, stigla delegacija na čelu s predsjednikom općine, komiteta, sindikata, AFŽ, omladine, Brškalo i nekoliko naših mjesnih aktivista i vidjenijih članova partije i SKOJ-a. Postranjani su, kao i obično sjedili ispred prese.

“Koji su ti” pitao je moj dida Antonj predsjednika općine. “Ja san Trenta”, odgovori mu on, držeći da će sam spomen njegovog imena čuvenog revolucionara izazvati strahopoštovanje. “Ako si ti Trenta, mi smo ovde Kvaranta”, odbrusi mu dida, koji je bio još i za glavu viši od njega. “Boje van se je skupit i poć doma da ovde danas ne bude ranjenih a moguće i mrtvih”.

Qui est en ligne?

Nous avons 21 invités et aucun membre en ligne

contact/adhésion

Recherche