logo_amca_1100.jpg

KULTURA NARODU


Negdje pri kraju druge petoljetke (Blaćani su već bili dovršili treću!) je narodna vlast iz Zagreba odlučila poslati malo kulture medju narod. Meštar Oreb je obznanio taj dogadjaj putem mjesnog razglasa iz kojega je narod čuo vijest da će u naše Žrnovo doći pravi glumci kazališta igrati predstavu “Bez trećega”.

“Kako će igrat brez trećega”, pitao je pokojni Mikula Bonajuto?
“Igrat će briškulu i tresetu" , odgovori mu pokojni Jakov Karatilo, "da imaju trećega igrali bi terciliju”.

Neki su govorili da je treći sigurno zakasnio na željeznicu, pa da će zato igrat bez njega.

Slabo se je naš narod razumio u dijalektiku odnosa izmedju dvoje-troje stranih osoba na pozornici, ali su svi došli na predstavu. Stolice su se donijele iz doma, jer ih nije bilo dovoljno za svekoliko gledateljstvo. I zaista, na pozornicu u barba Pavuleta su izišli pravi glumci iz Zagreba odigrati dramu našega pisca Milana Begovića, “Bez trećega”.

Koliko se sjećam, predstava je zapravo bila dijalog izmedju čovjeka i žene u kojemu su jedno drugome nešto predbacivali, pozivali se na neke osjećaje, ponekad dizali glas, ponekad prijetili jedno drugome, pa bi onda ona klekla pre njega i kršila ruke, pa bi ona on kleknuo pred nju moleći nešto, pa bi se on okrenuo i nastavio vikati a ona ga je smirivala.

Mi djeca nismo razumili ništa.

Odrasli vjerujatno jesu, jer su se iz publike čuli glasovi.

Ženski: “pošaji ga k vragu i najdi bojega!”, ili “ne obadaj ga zaništa, oli je on štogo boji od tebe!”
pa muški: “da si moja da bi ti ja dvi po čunki”, ili “vidi se u zdrcalo, nebi ja sta s tobon 2 menuta!”.

U nas je repliciranje publike bio narodni običaj, a to se danas zove interaktivni teatar, kako sam ranije spomenuo. Naš je narod aktivno sudjelovao u predstavi, pa smo imali doživljaj interaktivnog teatra, kako bi rekli moderni teatrolozi, ali mi za to nismo znali.

U jednom je momentu, nakon njene malo žešće replike ženski glas iz publike doviknuo.
“Imaš pravo ženo, svaka ti je na mistu”
na što je neki muški iz drugoga kantuna dobacio ispod glasa, ali da si čuju:
“Pometi prvo prid svojima vratima”.
“Neka se javi ko je ono reka” uspravi se gnjevni muž one žene i zavrne rukave.

Vrhunac drame se je u taj čas prenio sa pozornice u dvoranu, a s njime i pažnja publike koju je više zanimalo kako će završiti replika u publici nego ona na pozornici. Glumci na pozornici su publici bili stranci pa ju njihovi medjusobni problemi nisu toliko zanimali koliko bi ih zanimala barufa koja bi se pred njihovim očima spremala, da se je onaj prvi muški glas opet javio.

No, zavladala je tišina, pa je gnjevni muž sjeo, a predstava se je nastavila.

Negdje u sredini predstave su se otvorila ona vrata od pozornice i teta Vica je, kao i svaku večer, došla sa svojom unučadi na pozornicu da bi ušli u svoje sobe. Prvo ona, pa mladji unuk, pa mladja unuka, pa starija unuka, pa stariji unuk, koji je inače bio malo rastresen i ostavio je za sobom otvorena vrata od pozornice. Na pozornici se je za kratko vrijeme našlo 7 osoba, što publici nije bilo strano, ali glumcima jest. Prekinuli su predstavu čekajući da se družina tete Vice povuče u sobe.

Dijalog je nastavljen pomalo ulazeći u pravu, glasnu prepirku. Polovica naših težaka je spavala umorna od kopanja, a druga polovica je jedva čekala da se sve zajedno završi i da podju doma.
Najednom je kroz ona otvorena vrata na pozornicu uletio veliki crni mačak susjeda Milenkota, a za njim lajući kučka Fjora barba Jerkota Raškića. Fjora je bila najbolji lovački pas u selu, što su priznavali svi lovci, a tu večer je obilazeći dvorišta naišla na svog mrskog neprijatelja koji je upravo bio našao neku kost koju je Fjora držala za svoju. No Milenkotov mačak nije bio buzdo, a imao je hitre noge.

Nikada takvu scenu nisu a niti neće vidjeti posjetitelji pravog teatra u velikom gradu!

Mačak se je sklizao po pozornici bježeći pred Fjorom, koja je lajući trčala za njim. Drugarica glumica se je popela na stolicu vrišteći. Drug glumac je crven u licu počeo nešto vikati. Pas i mačka su sletili s pozornice medju narod, koji se je probudio i počeo s pažnjom gledati što se zbiva (hoće li Fjora uloviti mačka). U dvorani je nastao je urnebes. Mačak se je spasio skokom kroz prozor, a Fjoru je smirio barba Jerko Raškić. Glumci su, kad su došli k sebi, izgovorili još nekoliko rečenica s kojima su vjerojatno završili svoju svadju i predstavu. No, još prije nego su oni završili više od pola naroda je smijući se mačku i pasu izišlo vani i uputilo se doma.

Poslije sam čuo da je neki Francuz Rumunjskog porijekla izmislio teatar apsurda, a ja se pitam nije li se tu večer pred našim očima odvijao pravi teatar apsurda!

Ali, što ćeš, mi smo bili malo selo na brdovitoj Korčuli do kojega su teatarske novotarije teško dolazile, a još teže odlazile.

Ante I. Curać
10 listopada 2004

Qui est en ligne?

Nous avons 6 invités et aucun membre en ligne

contact/adhésion

Recherche